European Severe Storms Laboratory (ESSL) je na Twitteru objavio kartu sa zabilježenim pojavama tornada od 1950. do 2020. godine. U kratkom izvješću usput navode da je na području Europe, nad kopnom, od 2010. do 2020. zabilježeno 3827 tornada, od čega je 329 bilo intenziteta F2 ili jači, 28 F3 ili jači, te dva intenziteta F4 ili F5.
Iz slike je vidljivo da se tornada na tlu Europe javljaju najviše na potezu od Velike Britanije, preko zemalja Beneluxa, i zatim dalje kroz Njemačku, Češku, Poljsku, Bjelorusiju, Litvu te zatim kroz središnji potez Rusije prema Moskvi i još nešto dalje na sjeveroistok. Je li to “europski tornado alley” i zbog čega se nalazi baš tamo?
Odgovor na pitanje leži u povoljnim uvjetima za nastanak tornada. U prvom redu, pretežno ravničarski kraj omogućuje nesmetano cirkuliranje zračnih masa i pritok vlage sa zapada s Atlantika prema europskom kopnu, a niska nadmorska visina omogućuje da vodene pare ima na raspolaganju dovoljno za razvoj značajne nestabilnosti, a ujedno omogućuje i značajno zagrijavanje površinskih slojeva zraka.
No osim povoljnih topografskih uvjeta na tom potezu, izuzetnu ulogu u procesu nastanka superćelijskih oluja s tornadima ima vertikalno smicanje vjetra, koje je potencirano u području polarne mlazne struje, povezane s polarnom frontom u prizemnom sloju zraka. Polarna fronta dijeli tropsku i polarnu zračnu masu, i upravo su gore spomenuti krajevi Europe oni koje polarna fronta i polarna mlazna struja najčešće zahvaćaju u toplom dijelu godine, kad postoji značajnija nestabilnost atmosfere.
Naime kao što je sa prve slike (ESSL) vidljivo, u južnijim krajevima Europe koji doduše jesu u pravilu topliji i nestabilniji tornadi su mnogo rjeđi. Razlog tome leži u značajno rjeđoj “posjeti” polarne mlazne struje do tako niskih zemljopisinih širina u toplom dijelu godine, pa je stoga vertikalno smicanje zraka na jugu Europe u pravilu mnogo slabije izraženo nego je to slučaj sjevernije. Također, jug Europe ima mnogo izraženiju topografiju terena koja ne pogoduje slobodnom strujanju zračnih masa, a visoki planinski lanci poput Alpa često tvore blokadu za slabonapredujuće fronte za sjeverozapada te ih “odbacuju” prema sjeveroistoku umjesto da ih “propuste” prema našim krajevima.
Skandinavske zemlje imaju značajno vertikalno smicanje uslijed čestog prisustva polarne mlazne struje, ali u tom području nedostaje značajne nestabilnosti atmosfere koja je drugi vrlo bitan uvjet za nastanak superćelijskih oluja. Prejako smicanje i preslaba nestabilnost nisu pogodna kombinacija jer se konvekcija razbija prejakom dinamikom gornjih slojeva troposfere, prije nego se uspije razviti do značajnih gabarita.
Idealna kombinacija nestabilnosti atmosfere i vertikalnog smicanja, plus povoljni topografski uvjeti, tako tvore “europski tornado alley” na ugrubo definiranom luku od Velike Britanije do Moskve.
Hrvatska se nalazi u području osjetno manje vjerojatnosti za nastanak tornada, kao što je već naglašeno iz više razloga. Alpsko/apeninska blokada vlažnog i svježeg oceanskog zraka, razvedenost dinaridskog reljefa, kao i relativna udaljenost od uobičajenog ljetnog položaja polarne mlazne struje, stvaraju prilično slabe uvjete za razvoj superćelijskih nepogoda destruktivne snage, budući da onda kad postoji značajna nestabilnost atmosfere vrlo često nedostaje drugi bitan uvjet – jako vertikalno smicanje vjetra. Stoga u uvjetima velike nestabilnosti (visok CAPE), u našim krajevima u pravilu nastaju multićelijski konvektivni sustavi, koji najčešće nisu dovoljno snažni za razvoj tornada F2 ili jačeg intenziteta.
Kao što smo vidjeli iz prethodnih tekstova, s klimatskim promjenama polarna mlazna struja sjeverne hemisfere je oslabila uslijed smanjenog temperaturnog kontrasta polarne i tropske zračne mase. Stoga i pojava destruktivnih tornada općenito postaje sve rjeđa, no što će se događati u budućnosti i je li moguć obrat kako neki najavljuju? Takvu prognozu je zaista teško dati. Lokalno postoji mogućnost da uvjeti za tornadogenezu postanu bolji u budućnosti; ali generalno se čini, gledajući planetu ili barem sjevernu hemisferu ukupno, da to neće biti slučaj ako se zagrijavanje Arktika nastavi brže nego zagrijavanje tropa. Takva promjena dovesti će do daljnjeg slabljenja polarne mlazne struje, frontalni sustavi će imati manji temperaturni kontrast a sve će to skupa dovesti do manjeg dinamičkog potencijala za razvoj snažnih superćelijskih sustava, unatoč gotovo sigurnom povećanju latentne nestabilnosti i toplinske energije u atmosferi.
Stoga je naš stav da će se u budućnosti povećavati učestalost konvekcije, ali onih jednoćelijskih i multićelijskih tipova, dok će najsnažniji, superćelijski – uključujući razorna tornada, zbog slabijeg vertikalnog smicanja biti rjeđi nego ranije. Neki klimatski modeli se ne slažu s tom procjenom te prognoziraju povećanje učestalosti jakih tornada, ali naš je stav da je njihovo predviđanje netočno. Ako ništa drugo, aktualni statistički podaci iz 20-tog stoljeća pa do danas, negiraju točnost spomenutih klimatskih modela u predviđanju ovih pojava i priklanjaju se našoj procjeni o smanjenju učestalosti pojave. Isto vrijedi i za područje Hrvatske, koje već sad nema značajan potencijal za razvoj tornada intenziteta F2 ili jačih (slabija su itekako moguća), te smatramo da će u budućnosti taj potencijal biti još manji unatoč općem povećanju nestabilnosti u regiji i vjerojatno, učestalosti konvektivnih procesa. Poneki izolirani F2 ili možda F3 slučaj u Hrvatskoj time nije nemoguć no povratni period takve pojave je izuzetno malen.
Na sljedeće dvije slike prikazana je usporedba najvećih dnevnih brzina vjetra na 300hPa, za Prag i Zagreb. Prikazani su samo podaci za lipanj, srpanj i kolovoz, kad su nestabilnosti zraka a time i konvektivni procesi najvjerojatniji. Y os je limitirana na oba grafa na područje od 40 do 80 metara u sekundi. Podaci su dobiveni iz meteoadriatic CRD baze.
Iz priloženih grafova je vidljivo da Prag ima osjetno češću pojavu velikih brzina mlazne struje tijekom ljetnih mjeseci, što potvrđuje našu gore navedenu hipotezu o utjecaju vertikalnog smicanja vjetra na mogućnosti razvoja superćelijskih konvektivnih sustava a time i tornada. Vidljivo je također da Zagreb ne “zaostaje” baš mnogo, no osim ove razlike u učestalosti pojave mlazne struje, i drugi navedeni parametri poput zavjetrine Alpa i Dinarida također igraju značajnu ulogu u smanjenju vjerojatnosti nastanka destruktivnih konvektivnih procesa u našim krajevima, u usporedbi s područjem sjevernije od Alpa.
Pročitajte još:
