Covid-19 pandemija uzrokovana SARS-CoV-2 virusom glavni je svjetski događaj 2020. godine i to će ostati ako se ne dogodi nešto što je teško zamislivo do kraja godine. A ostat će moguće je i glavni događaj planete kroz dulji niz godina, pa je sad u jeku pandemije i trenutku kad ona počinje sve jače zahvaćati i Hrvatsku, dobra prilika da napišem svoje mišljenje o cijeloj situaciji u kojoj smo se silom prilika našli.
Odmah na početku da bude jasno; ja nisam liječnik te iako se bavim znanošću, moje područje interesa nema nikakve povezanosti sa zdravstvom i epidemiologijom. Prema tome sve što ovdje napišem isključiv je odraz mojeg osobnog mišljenja do kojeg sam došao analizirajući različite statističke pokazatelje, poneki objavljeni znanstveni rad na temu, te medijske članke za koje smatram da imaju iznimnu težinu (npr. prenesene izjave znanstvenika poput Igora Rudana).
Ovo će biti prilično dugačak tekst. Čestitam odmah u početku svima koji budu dovoljno strpljivi da ga pročitaju do kraja. Nek ostane tu na Internetu kao referenca za neka buduća vremena, da možemo vidjeti jesam li bio dovoljno “vidovit” sa svojim stajalištima, u području koje nije od mog primarnog interesa što se tiče znanstvenih istraživanja. Za sve lukavce koji će možda reći da sam kasnije mijenjao tekst, postoje Internet “wayback” arhive gdje se lako može provjeriti je li neki tekst mijenjan tokom vremena. Zašto ovo sve napominjem; zato jer se moj stav oko Covid-19 pandemije prilično razlikuje od stava ogromne većine ljudi te bi ovaj tekst ako bude imao značajniji doseg mogao povući dosta kontroverzi i repova.
Ne, neću pisati nikakve teorije zavjere. Te stvari me ne zanimaju. Ali ću napisati sve ono što u trenutku pisanja smatram da je bitno da se iznese a ima uporište u mojim stavovima. Znanstvene radove i statističke podatke koje budem spominjao ne planiram popisivati (bar ne sve) jer ovo nije znanstveni tekst već osobno mišljenje. Ne očekujem od vas da prihvaćate bezuvjetno moje stavove. Ono što od vas očekujem je to da promislite o njima, te sami donesete svoj vlastiti sud što je od navedenog vjerodostojno, što je definitivno netočno, te o čemu se može povesti diskusija. Ako želite komentirati, možete to uraditi na našoj facebook stranici. Pa krenimo redom.
Panika i medijski terorizam
Osnovni problem koji se javlja u situaciji je po mom mišljenju pretjerana količina panike koja je nametnuta javnosti kroz medije. Još od trenutaka kad je situacija krenula u Kini, dalo se razabrati da će virus stvoriti ogromnu paniku u svijetu nakon što se probije van granica Kine. Izgradnja “montažnih” bolnica u rekordnom roku u Wuhanu te stroge karantene, dale su nagovijestiti da nije riječ o nečemu uobičajenom. Situacija je ubrzo naglo eskalirala i u Europi i tad je krenula opća panika. Svi znate što se počelo događati, od navala na trgovačke centre do opće pomutnje po društvenim mrežama gdje su se dijelile mahom lažne ili u najboljem slučaju polulažne vijesti koje su samo potpirivale daljnju paniku. Medijske kuće su zdušno prihvatile takvu situaciju, kreirajući tone clickbait naslova i cherry-picking tekstova namijenjenih pokušaju što veće zarade od sponzora na brzinu, ali konačni efekt je bio dodatna amplifikacija panike i histerije koja nikome nije potrebna u ovom trenutku. Ići ću tako daleko pa ću reći da takvo ponašanje medijskih kuća ima značajne elemente terorizma.
Zašto smatram da je situacija manje ozbiljna nego je stvorena percepcija u javnosti?
Gledajte, promatrajući brojke kao primjerice broj oboljelih i umrlih u Italiji, čovjek se zaista lako može zapitati dolazi li kraj svijeta? U trenutku dok ovo pišem, najveći broj umrlih u Italiji u 24 sata je veći od 900, a u idućim danima se može lako popeti i iznad 1000 ljudi dnevno. Međutim svaka medalja ima i svoje naličje pa tako i ova. Detaljnije ću se na Italiju osvrnuti kasnije, ali poznata je činjenica da je ogroman broj ljudi koji su umrli imao jednu, a najčešće i više od jedne neizlječive bolesti. Zašto ne bi ovako probali sagledati situaciju – ako osoba ima karcinom pluća u poodmakloj fazi i zarazi se sa coronavirusom te u toj kombinaciji umre, što je glavni uzrok smrti? Je li to coronavirus, ili karcinom pluća? Naime da bi se smrt pripisala coronavirusu, smatram da on mora biti glavni uzrok smrti, jer ako to nije onda bi ta osoba i dalje bila živa i tad ne bi mogla ući u statistiku umrlih. Ali po kom kriteriju određujemo što je u tom slučaju glavni uzrok smrti? Moj stav je, da ona bolest koja je neizlječiva, dakle ona koja će sigurno dovesti do prijevremene smrti (u ovom primjeru karcinom), je glavni uzrok, a ona bolest koja je izlječiva (u ovom primjeru coronavirus) je samo dala svoj doprinos. Jer ako postavimo temelje obratno, zar bi onda osobu koja ima poodmakli karcinom pluća i umre nakon zaraze blagom bakterijskom infekcijom, stavili u statistiku umrlih osoba od te bakterijske infekcije a ne od karcinoma? Mislim da je to potpuno besmisleno. Promatramo li na taj način broj umrlih u Italiji mogli bi doći do izuzetno malog broja onih na kojima bi coronavirusu mogli pridjenuti epitet glavnog uzročnika smrti.
Od posljedica pušenja svake godine umre 8 milijuna ljudi na planeti (milijun kao pasivni pušači); od posljedica kardiovaskularnih bolesti 18 milijuna, a od posljedica neuhranjenosti 5.6 milijuna djece mlađe od 5 godina. Godišnje. To u dnevnim brojkama glasi: od pušenja 22.000 ljudi dnevno, od kardiovaskularnih bolesti 50.000 ljudi dnevno, te od posljedica gladi 15.000 djece dnevno. Usporedimo li te brojke s brojem dnevno umrlih od coronavirusa (čak i kad koristimo ovu iz gornjeg paragrafa, po meni potpuno nerealističnu metodu brojanja istih) vidimo da su Covid-19 statističke brojke iako tužne, samo kap u moru drugih mnogo većih zdravstvenih problema za čovječanstvo, zbog koji se ne diže panika i histerija, zbog kojih se ne gase države na period od više mjeseci i za koje, slobodno ću reći, praktično nikoga nije briga, velika čast izuzecima. Jer ako je nekoga briga, objasnite mi onda kako je moguće da su cigarete i dalje slobodno dostupne u svakom dućanu? I nemojte pisati argumente da je pušenje izbor pojednica, jer je u prvom redu ono nametnuto sociološkim utjecajem društva, ali čak i ako prihvatimo argument da je pušenje izbor, onda treba znati da je jedna relativno rana studija iz Kine pokazala da je smrtnost od coronavirusa 14 puta veća u pušača nego u nepušača. Prema tome mogli bi reći da te pacijente nije ubio coronavirus nego njihov “izbor”.
Usporedbe s običnom sezonskom gripom?
Ne znam. Ali od sezonske gripe umre pola milijuna ljudi godišnje (jesmo li sigurni da su sve smrti pripisane sezonskoj gripi ako je osoba imala pritom neizlječivu bolest u poodmakloj fazi, kao što je to slučaj u Covid-19?). I tih pola milijuna umre uz činjenicu da imamo cjepivo protiv nje. Kolike bi bile brojke da cjepivo nemamo i da pripišemo svaku smrt osobe zaražene sezonskom gripom upravo njoj a ne nekoj drugoj, temeljnoj bolesti dotičnog pacijenta? Po najčeščim opisima simptoma nakon zaraze coronavirusom, barem kod inače zdravih osoba, teško je zaključiti da je to teža bolest od sezonske gripe. Sezonska prikuje čovjeka u krevet bar 3-4 dana, često sa temperaturom i do 39°C. Ne čini se baš da coronavirus ima redovito tako teške simptome kod inače zdravih ljudi. Ovdje treba navesti i studije koje govore da je broj stvarno zaraženih coronavirusom vjerojatno i do 10, a možda negdje i više od 10 puta veći nego je služben broj dobiven testiranjem. Ako je to točno, onda je i smrtnost od coronavirusa upravo za taj omjer manja od one koja se dobije jednostavnim dijeljenjem broja umrlih osoba sa brojem poznato zaraženih. Službena smrtnost je tako u Kini bila oko 1,5%, u Italiji mnogo mnogo viša, ali ako je točno da je zaraženih 10-tak puta više onda bi smrtnost u Kini bila svega 0,15%. I to uz sve one nelogičnosti vođenja statistike koje su rečene iznad. I bez dostupnog cjepiva. Nije mi želja umanjivanje opasnosti, ali ako napravimo korekcije za cjepivo i za način vođenja statistike te za omjer stvarno zaraženih i poznato zaraženih, dojma sam da bi smrtnost od coronavirusa mogla biti i manja od smrtnosti od sezonske gripe.
Curve-flattening?
Ok, you’ve got me. Slažem se, ako se prevelik broj ljudi zarazi odjednom, pritisak na bolnice bit će toliko velik da će ponestati kapaciteta za obradu svih tih pacijenata. Nema spora oko toga, ali pogledajmo neke statističke pokazatelje u trenutku pisanja ovog teksta. Možemo kao primjer uzeti Švedsku koja nije ograničila gotovo pa nimalo aktivnosti svojih građana. Prva detektirana zaraza u Švedskoj je bila 30. siječnja, tek 1 dan nakon prve detektirane zaraze u Italiji. Dakle istovremeno. Pa je do danas, u Italiji umrlo preko 10.000 osoba, a u Švedskoj svega 105 (100 puta razlika). Pritom Italija ima dosta stroge mjere ograničavanja širenja virusa, a Švedska gotovo nikakve. Iz toga je nemoguće zaključiti da mjere “curve-flatteninga” u Italiji imaju ikakav opipljiv efekt.
Britanski model i propast istoga?
Britanija je također imala sličnu strategiju kao Švedska u početku. Nakon nekog vremena u potpunosti su “okrenuli ploču” i “zaključali državu” kao i veći dio svijeta. Što se je dogodilo? Koliko je meni poznato, Britanski model, suprotno općem mišljenju, nije pretpostavljao ignoriranje epidemije, već djelovanje u pravom trenutku. Njihov je stav bio da će u početku biti korisno odgoditi mjere kako bi se zarazio određen dio populacije i time se u državi stekao djelomični prirodni imunitet (posebice kod mladih osoba i djece – grupe koji su najmanje ugrožene, dok se je starijim i bolesnima savjetovala stroga izolacija). Tek onda kad se procijeni da bi zdravstveni sustav mogao postati preopterećen, krenulo bi se s mjerama usporavanja širenja virusa, ali ne ranije, upravo u cilju stvaranja što je moguće većeg prirodnog imuniteta. I to se je i uradilo, s mjerama se krenulo znatno kasnije nego u većini drugih država. Dio njihovog plana je bio i ubrzavanje epidemije kako bi vrhunac pritiska na bolnice pao u toplijim mjesecima godine. Naime, postojala je bojazan, da bi u slučaju gušenja širenja virusa on postao poput tempirane bombe koja bi mogla eksplodirati iduće zime, te se superponirati na sve ostale sezonske infekcije i tako preopteretiti zdravstveni sustav mnogo jače nego bi to bilo u ljetnim mjesecima. Uz stečen prirodni imunitet što većeg broja stanovnika, njihove tadašnje analize su davale naslutiti da bi šanse za takvu tempiranu bombu iduće zime bile znatno manje. Međutim tu postoji još nešto. Politički pritisak izvana te također izuzetan pritisak upaničene javnosti iznutra, bio je vjerojatno jedan od razloga zašto se s intenzivnim mjerama za suzbijanje krenulo vjerojatno ranije nego su prvotni planovi ukazivali da bi to mogao biti slučaj.
Švedska??
Ne znam što reći o Švedskoj. Mjera tamo gotovo i nema, a broj žrtava je itekako usporediv sa drugim sličnim državama po broju stanovnika, lokaciji (npr. Danska) koje imaju sveopći državni lockdown. Samo vrijeme će pokazati je li to ispravna taktika ili ne. U trenutku pisanja teksta, ne postoje statistički pokazatelji koji bi nagovijestili lošiji kraj u Švedskoj (10 mrtvih na 1 milijun stanovnika) nego primjerice u Danskoj (11) a posebno ne u odnosu na Italiju (166), Španjolsku (128),… pa donekle i Veliku Britaniju (15).
Italija?
Mišljenja sam da je u Italiji urađeno apsolutno sve krivo, što se je moglo krivo uraditi. Glavna greška je bila dovođenje zaraženih osoba – čak i onih kojima nije trebala pomoć – na bolničke odjele gdje leže kritični pacijenti. Time se virus ekstremno brzo proširio bolnicama i osobljem i katastrofa je mogla početi. Dojma sam da je bilo i drugih bitnih grešaka u reakciji na pojavu virusa ali ovu navedenu smatram temeljnim propustom koji je doveo do iznimno visokog postotka fatalnih ishoda. Smatram da bi vrhunac tragedije u Italiji trebao nastupiti negdje početkom travnja i da bi tad mogli vidjeti osjetni silazak u broju novozaraženih i umrlih osoba. No s obzirom na nelogičnosti vođenja statistike koje sam objasnio u prethodnim paragrafima, moje je mišljenje da Italija u 2020. uopće neće vidjeti značajan porast ukupno umrlih osoba u odnosu na 2019 i prijašnje godine. Simulacijom, dobio sam da bi u Itaiji 2020. godine ukupno moglo umrijeti (svi uzroci skupa uključujući coronavirus), do nekih 660 tisuća ljudi (uz neke bitne pretpostavke, npr. da će smrtnost od ostalih uzroka biti jednaka prosjeku u prošlih 5 godina), dok je primjerice u 2019. umrlo oko 648 tisuća ljudi. Ako moja simulacija bude točna to bi bio porast od oko 2% što je unutar jedne standardne devijacije, odnosno, potpuno normalna varijabilnost podataka iz godine u godinu. Za one kojima je ovo previše stručno, prevedeno bi to značilo da će utjecaj coronavirusa na ukupnu smrtnost u Italiji ove godine, vjerojatno biti statistički potpuno beznačajan.
Što je s ekonomijom i gospodarstvom, otkazima, recesijom, siromaštvom?
Mi već sad znamo da će to biti ogroman problem, i to ne samo u Hrvatskoj već globalno u svijetu tijekom narednih godina. Državni lockdown uzrokuje promtno pljuštanje otkaza u tercijarnom sektoru, a procjene idu da bi u nas preko 100.000 novih ljudi moglo u kratkom vremenu ostati bez posla. Poslodavci su prisiljeni otpuštati radnike dok im firma ne posluje. Odakle da ih plaćaju? Krediti se moraju vratiti kad tad, najamnine i režije se moraju plaćati (država tu nešto radi da olakša ali daleko nedovoljno), i odakle onda još novac za plaće zaposlenih ako su prihodi = nula? Firme se gase, ušteđevine se daju za otplatu kredita, biznis propada. Ljudi masovno ostaju bez novca i kreće neraskidiv lanac nelikvidnosti u državi. Sve manje novca cirkulira, pada potražnja i za osnovnim potrepštinama što znači da i primarni sektor ostaje bez dobrog dijela prometa i u konačnici više nitko ne može plaćati poreze i druge državne namete, prihodi iz PDV-a padaju na ekstremno niske brojke, država ostaje bez novca i slijedi bankrot i totalni kolaps gospodarstva. Time čak i zaposlenici državnih i javnih službi ostaju bez plaće, jednako kao i umirovljenici. Što slijedi? Dolazi MMF, prelazi se na plaće na bonove, kreću deložacije, kriminal, krađe, ubojstva, razbojstva, žuti prsluci na ulicama, obračuni s policijom na dnevnoj bazi, masovna iseljavanja i migracije u manje pogođene države… opisano je moguć scenarij ne samo Hrvatske već i mnogih drugih manje moćnih država svijeta ako opći lockdown potraje sljedećih par mjeseci. Turizam nisam niti spomenuo, nema mnogo smisla raspravljati o njemu. Njega jednostavno više u takvoj situaciji nema, do daljnjega. Neki mi prigovaraju da je ovo “stvaranje panike”. Ne, nije. Ovo je alarmizam. Upozoravanje na posljedice koje bi mogle nastupiti ako se povuku krivi potezi. Stvaranje panike su clickbait naslovi, lažne vijesti, cherry-picking slučajeva, iznošenje neistina u cilju zastrašivanja. Toga u ovom tekstu nema. Ovaj tekst je namijenjen tome da svatko od vas donese odluku za sebe, idemo li u dobrom pravcu, ili ima nešto što možemo promijeniti, možemo li učiniti nešto da nam budućnost bude bolja?
Čest argument je zdravlje ispred novca! Slažem se, ali kratkoročno razmišljanje će donijeti kontraefekt u konačnici. Naime, u iznad opisanom scenariju, koliko ima zdravih osoba i koliki je rizik za zdravlje i gubitak života ako čovjek nema radno mjesto, ako nema mogućnosti kupiti hranu, ako je beskućnik, ako ne može platiti zdravstvenu zaštitu? Novac per se nije bitan, ali novac spašava živote i štiti zdravlje. Ako toga niste svjesni odite do osrednje afričke države pa pogledajte kako su “zdravi i dugovječni” tamošnji stanovnici koji nemaju novac kao mi. Sjetite se, 15 tisuća djece mlađe od 5 godina umre od gladi svakog dana u državama gdje ljudi nemaju novac.
Još o moronskim mjerama i politici
Zašto su skraćena radna vremena dućana od prehrane? Skraćenjem radnog vremena stvaraju se veće gužve jer isti broj ljudi mora u kraćem vremenu obaviti nabavu. Kažu djelomice da bi se rasteretili zaposlenici. Ma da? Prva stvar koju su neki lanci napravili je otpuštanje viška radnika koji je nastao skraćenjem radnog vremena. Rasterećenje zaposlenika je vrlo jednostavno riješiti, pogledajte samo koliko ljudi je ostalo bez posla. Prava mjera države bi bila zaposliti dio tih ljudi u dućane i davati im minimalac plaće iz proračuna. Skratile bi se smjene zaposlenicima, smanjile bi se gužve u dućanima i spasio bi se dio ljudi koji su završili na ulici. Država nema za plaćati ih? Ma da? Očekuje li to država da svi mi snosimo posljedice, a oni da jedini ne snose? Očekuju li da mi svi i dalje punimo proračun nesmanjenim tempom, a da država i dalje troši novac na sve one nepotrebne agencije i administraciju, uhljebe, svoje plaće i svoj vozni park i eskadrile borbenih aviona? Da pritom i dalje ne ulaže u zdravstvo i sve one komponente koje se sad pokazuju esencijalnima?
Upravo u medijima čitam da je policija počela s uhićenjima osoba koje se šetaju bez obzira na održavanje “zakonski propisane udaljenosti od drugih osoba”. Dakle i šetnja je postala zabranjena, barem prema policijskom tumačenju zakona. Dok s jedne strane ministar Beroš tvrdi da je šetnja preporučljiva zbog održavanja generalnog zdravlja, policija odvodi u postaju one koje zateknu na ulici. Što je sljedeće, ministre Božinoviću? Duge cijevi i pucanje u sve što se kreće? Da se nije netko previše uživio u lik Kim Jong-una? Pretpostavljam da ću zbog ovoga biti pozvan na obavijesni razgovor, zar ne ministre Božinoviću? Rado ću se odazvati, bar da se nešto događa i negdje da se ide, pa makar i do policijske stanice (na dnu sam potpisan).
Želite li stvarno učiniti ovaj narod zdravijim ili su sve te mjere uvedene da na vidjelo ne bi izašlo koliko ste zanemarivali zdravstvo zadnjih 25 godina? Ako želite narod učiniti zdravijim dat ću vam par boljih preporuka od uhićenja šetača: zabranite prodaju duhana, ograničite prodaju alkohola, ulažite u edukaciju ljudi u smjeru zdrave prehrane i redovite tjelovježbe, oslobodite zdravu hranu poreza, oslobodite fitness centre plaćanja nameta i PDV-a, ulažite u zdravstveni sustav države, podignite plaće liječnicima i medicinskim sestrama, ulažite u obrazovanje. Da je samo pušenje duhana zabranjeno, posljedice coronavirusa u svijetu uopće ne bi bile vidljive. Gotovo nitko ne bi umirao nakon zaraze coronavirusom da nema cigareta. Je li onda stvarni uzrok ove pandemije virus ili možda duhan? Aaaa, znam, država ubire golemi PDV na prodaju duhana, pa joj nije u interesu ograničavanje prodaje istoga. I’ve got you now! Samo nemojte onda biti licemjerni pa govoriti da su ove “mjere” uvedene zbog našeg zdravlja.
Kratkoročno vs dugoročno razmišljanje
Brojna istraživanja na području psihologije su pokazala da smo mnogo svjesniji rizika koji su tu pred nama u usporedbi s onim dugoročnim. Mnogo smo spremniji djelovati u cilju otklanjanja kratkoročnog nego dugoročnog rizika, čak i onda kad je dugoročan rizik znatno veći, naš mozak ga ne percipira prikladno. Upravo je to problem, virus je tu i mi smo spremni učiniti sve da smanjimo njegove posljedice, ali sve to što radimo stvara dugoročne rizike za zdravlje i za živote svih onih siromaha, beskućnika, ljudi opterećenih kreditima, velikih obitelji gdje jedno ili možda oboje roditelja ostaje bez posla. Gotovo sam siguran da ćemo izgubiti neusporedivo veći broj ljudi dugoročno zbog posljedica mjera protiv Covid-19 nego od samog virusa. Mnogi će kasnije umrijeti ili ozbiljno oboliti uslijed siromaštva ili gubitka krova nad glavom, a ogroman broj ljudi će iseliti iz države u potrazi za boljim životom. O tome malo tko razmišlja danas.
Skrivenije opasnosti za zdravlje zbog uvedenih mjera i ponašanja medijskih kuća
Osim ekonomskih problema građana opisanih u gornjem paragrafu, uslijed uvedenih mjera postoje i mnoge skrivene opasnosti za zdravlje ljudi o kojima malo tko vodi računa. Samo neke od njih ću navesti. Zbog fizičke neaktivnosti, ljudi će postati gojazniji i dobit ćemo mnogo više dijabetičara nego bi imali inače. Primjerice, ja sam ranije imao prosjek od oko 10000 koraka dnevno, sad mi je to palo na oko 1000 u prosjeku (uz to što više ne treniram u teretani). Krevet, računalo, kuhinja, krevet… zgodna ruta za kretanje. Zbog tjeskobe i depresije, a mahom i zbog nametnute panike od strane medija, ogroman broj ljudi će propušiti, posebice bivši pušači koji su prestali, većina takvih se vraća pušenju. A znamo da pušenje povećava šanse za komplikacije od coronavirusa za 14 puta. Dakle, lockdown doslovno stvara ljude podložnije ozbiljnim posljedicama u slučaju zaraze. Povećat će se znatno broj alkoholičara. Povećat će se znatno broj psihičkih oboljenja poput depresije. Porasti će obiteljsko nasilje. Prehrana će postati vrlo nezdrava. Ljudi će imati ozbiljan nedostatak vitamina d zbog neizlaganja sunčevom zračenju. Past će razina testosterona i drugih hormona bitnih za održavanje zdravlja. Past će imunitet. Past će kapacitet pluća i kardiovaskularnog sustava (VO2-max). Ukratko nacija će postati neusporedivo manje zdrava i usput podložnija opasnostima od svih virusa pa tako i coronavirusa. Što je sa psihofizičkim razvojem djece kojima je uskraćena mogućnost normalnog okruženja, gdje su odvojeni od društva, od prijatelja, od školskih kolega? Gdje se ne smiju igrati u dvorištu, gdje su zatvorena 24 sata dnevno u stanu? Vidio sam u medijima izjave nekog političara da treba zatvoriti dućane s dječjom hranom, jer da roditelji dolaze u njih kupovati djeci igračke. Molim? To su zastrašujuće grozne izjave. Sramotno. Uskratili su djeci sve što im treba za normalno djetinjstvo, još bi im uskratili i igračke? Takva dugotrajna situacija mogla bi stvoriti bitne posljedice na razvoj djece, a djeca su naša budućnost. One famozne riječi Grete Thunberg o ukradenom djetinjstvu, sad se zaista i ostvaruju.
Utjecaj temperature i vlažnosti na širenje epidemije?
Izrađene su studije koje nagoviještaju da bi se virus mogao ponašati slično srodnim virusima te da bi stoga mogao imati obilježja sezonalnosti. Drugim riječima, da viša temperatura i vlažnost usporavaju širenje virusa. Smatram da, ako efekt postoji da je on relativno malen i dosta skriven u drugim mnogo značajnijim efektima koji utječu na širenje virusa. U ovom trenutku je teško procijeniti koliko će utjecaja na usporavanje širenja virusa imati dolazak toplijih dana, no smatram da su veće šanse da će se širenje usporiti dolaskom topline, nego da bi uslijed toga moglo ubrzati.
Covid-19 i utjecaj aktualne situacije na klimatske promjene?
Konačno, jedna od dugoročnih posljedica ekonomskog i gospodarskog sloma svijeta bit će usporavanje ili čak potpuno odbacivanje planova za prelazak s fosilnih goriva na čiste, ekološki prihvatljive izvore energije. Da bi se ostvario prelazak, potrebna su ogromna ulaganja sredstava, na što je već ranije bila malo koja država spremna, a odsad će tek to biti praktično nemoguće kroz dugi period. Na primjer ako na nuklearnu fuziju gledamo kao na ultimativni “spas” za klimatski sustav planete, sad već možemo postaviti retoričko pitanje – tko će u idućim godinama nastaviti financirati razvoj nuklearne fuzije, područja u koje su dosad ulagana ogromna sredstva u istraživanje i testiranje? Posljedice odgađanja planova bi mogle biti nesagledive, sve one procjene ispuštanja stakleničkih plinova koje smo imali dosad i na kojima su se temeljile prognoze funkcioniranja klimatskog sustava u budućnosti više ne vrijede i sad će biti potrebno napraviti kompletne revizije istih. Neki, koje popularno nazivamo “alarmistima” su predviđali klimatski krah do kraja 21. stoljeća čak i uz sve predviđene mjere prelaska na čiste izvore energije. Postavlja se opravdano pitanje, kako ćemo sad izbjeći takav klimatski scenarij? Ako se ostvare najave o ozbiljnom odgađanju prelaska na čistu energiju uslijed globalne ekonomsko-gospodarske megarecesije, i oni koji su se smatrali vrlo umjerenima u predviđanju klimatskih promjena u budućnosti (kao primjerice MeteoAdriatic) morati će prijeći u “alarmistički kamp”.
Kineski uspjeh i refleksija istog na ostatak svijeta?
Kako je Kina uspjela suzbiti epidemiju vrlo strogim mjerama i sad je sve OK? Moramo shvatiti da je Kina uz SAD najveća sila svijeta. Zaustaviti tercijarni sektor u Kini na mjesec dana nije nikakav problem jer je to država koja ima sve što joj treba da bez mnogo nazadovanja preživi i mnogo dulji lockdown. No, imaju li druge države tu mogućnost? Neke bogatije si mogu dopustiti sličan recept ali uz veće gubitke od Kine. Primjerice bogate Europske države poput Irske, Velike Britanije, Njemačke… svim poduzetnicima koji su ostali bez prihoda kompenziraju većinu gubitaka iz svojih novčanih rezervi. Ali što je sa siromašnim državama, primjerice Hrvatskom? Hrvatska to nije u stanju, i zato će siromašne države poput naše biti najviše pogođene mjerama. Kina neće stvoriti siromahe i beskućnike jednomjesečnim zaustavljanjem cijele države. No Hrvatska bi uz jednake mjere završila svoje postojanje kao država. Mi također znatno više ovisimo o prekograničnim događanjima i prometu u odnosu na Kinu što znači da tempo epidemije, ali posebice vraćanje epidemije u naknadnim valovima, znatno zavisi o situaciji u susjedstvu. Jer Hrvatska ne može “zatvoriti granice” na godinu dana ili koliko god traje pojava virusa u svijetu i tako se izolirati od događanja u Italiji ili drugdje. Dakle, Europa nije Kina, a pogotovo Hrvatska nije Kina. To znači da recept za suzbijanje virusa u Kini ne mora biti nužno primjenjiv u drugim dijelovima svijeta koji su u bitno drugačijoj geopolitičkoj poziciji u odnosu na Kinu. Ali, mahom svi su odlučili kopirati kineski pristup. Vrijeme će pokazati tko će od toga profitirati a tko izgubiti no bojim se da je za našu državu ishod već jako dobro definiran.
Možemo ovdje spomenuti i Južnu Koreju kao državu u sličnoj poziciji kao i Kina, koja je zauzela bitno drugačiji princip suzbijanja virusa s jednakom učinkovitošću. Kina se odlučila na “brute force”, a Južna Koreja na pamet. I obje su uspjele, što znači da ne postoji samo jedno moguće rješenje problema.
Nada u bolje sutra još uvijek negdje tinja. Ali svakim sljedećim danom, žar je sve slabiji.
Ivan Toman / MeteoAdriatic
29. ožujka 2020.
