Na ljeto 2020. počeo sam se ponešto zanimati za astrofotografiju. Na slici iznad je nama najbliža susjedna galaksija Andromeda, snimljena 20. srpnja. Zanimljivo je da za ovakve fotografije nije nužan teleskop niti sustav za automatsko praćenje rotacije neba. Dovoljan je fotoaparat (DSLR ili mirrorless), stativ, objektiv (100-200 milimetara žarišne duljine je sasvim dovoljno), po mogućnosti što veće blende (što manji f broj) i mnogo stpljenja.
Pri snimanju i obradi koristi se tzv. stacking metoda. Cilj je snimiti velik broj slika dovoljno kratke ekspozicije, kako bi zvijezde na slici ostale točkaste ako se ne koristi sustav za praćenje, te kasnije na računalu te slike spojiti u konačni produkt nalik ovome iznad. Proces spajanja se naziva stacking, a ima različitih softvera koji omogućuju da se to odradi na relativno lagan način. Tri su prilično popularna i besplatna: Deep Sky Stacker, Sequator i Siril. Od navedenih, za početnike je najjednostavniji Sequator, dok je Siril neusporedivo najkompleksniji od sva tri ali i potencijalno najmoćniji alat. Naravno, nakon spajanja, daljnja obrada u Photoshopu ili sličnom editoru (besplatan i odličan: Gimp) je najčešće nužna za dobiti što bolji vizualni rezultat.
Gornja slika je dobivena stack-iranjem 300 slika, snimljenih na 200 mm žarišne duljine (objektiv Nikkor 70-200 f/2.8 VR II), aparatom Nikon Z6. Sve slike imale su trajanje ekspozicije od 1 sekunde, na ISO 800 a blenda je bila f/3.2. Za smanjenje šuma u stacking programu su korišteni tzv. “dark frame-ovi”, njih 30.
U budućnosti planiram možda nabaviti sustav za praćenje i eventualno kasnije nekakav jeftiniji teleskop, ali za sad je i postojeća oprema sasvim dovoljna za osnovne stvari.
