U radu objavljenom 2020. u časopisu Hrvatske vode, 28, Ognjen Bonacci i Igor Ljubenkov analiziraju zapise temperatura zraka na dvije DHMZ postaje na otoku Korčuli – Korčula i Vela Luka te ovdje dajemo pregled rezultata ovog izvrsnog rada prepunog korisnih podataka. Na postajama se mjere temperature u 7, 14 i 21 sat po lokalnom vremenu, pri čemu zapisi za postaju Korčula postoje od 1948. a za postaju Vela Luka od 1951. godine. Izrađena analiza uključuje podatke do kraja 2018. godine. Postaje na Korčuli međusobno su udaljene 33,5 kilometara. Kao dodatna analizirana postaja uzeta je ona na otoku Lastovo, ali je naglasak vrlo opširne statističke analize stavljen na postaje s otoka Korčule. Korčula je dalmatinski otok, šesti po veličini a drugi po naseljenosti u Jadranu i ima mediteransku klimu s blagim zimama i suhim, vrućim ljetom. Prema Köppen-ovoj klasifikaciji Korčula spada u Csa tip klime što znači sredozemna klima s vrućim ljetima.
Analiza podataka pokazala je da temperatura zraka na obje dvije postaje raste, što je u skladu s klimatskim promjenama regije. Međutim, pokazalo se je da su dugoročni trendovi zatopljenja kao i promjene brzine porasta temperature na te dvije postaje bitno različiti. Naime, linearni trend porasta temperature u promatranom razdoblju, na postaji Vela Luka iznosi 0,08°C po dekadi, ali na postaji Korčula on je 0,29°C po dekadi (vidi Sliku 2). Također je uočljivo da je temperatura na postaji Vela Luka od 1952. do oko 1980. padala, dok na postaji Korčula taj pad nije bio posebno uočljiv; kad se je i stvorila značajnija temperaturna razlika između te dvije postaje. Valja zamijetiti da je od oko 1990. do kraja promatranog razdoblja trend porasta temperature na obje postaje (kao i na Lastovu) izraženo pozitivan i time veći od spomenutih srednjih linearnih trendova promatranih tijekom cijelog razdoblja (0,08 i 0,29 Celzijevih stupnjeva po dekadi). Te brojke se čine u skladu s linearnim trendom zatopljenja koje pokazuje MeteoAdriatic CRD baza a koji za našu regiju iznosi 0.4°C po dekadi, prosječno od 1979. do danas.
Autori rada su nastojali dati odgovor na pitanje zbog čega su promjene temperature na ove dvije postaje otoka Korčule toliko različite. U usporedbi s postajom na Lastovu, postaja Korčula pokazuje mnogo sličnije promjene temperature, dok postaja Vela Luka odstupa značajnije od preostale dvije. Valja odmah napomenuti da su obje postaje otoka tijekom analiziranog perioda tri puta mijenjale svoju lokaciju, ali promjene nisu bile velike, ni po udaljenosti ni po nadmorskoj visini, kao ni po udaljenosti od obale. Stoga, promjena lokacija vjerojatno ne može u potpunosti objasniti razlike između ovih postaja, a to je u radu i adresirano testiranjem statističke značajnosti razlika varijanci F-testom i prosječnih vrijednosti u vremenski uzastopnim podrazdobljima t-testom pri čemu su rezultati takve analize pokazali da promjena lokacija postaja nije rezultirala značajnim razlikama u ponašanju temperaturnih nizova po podrazdobljima, a kojima bi se eventualno mogle pripisati uočene razlike u zagrijavanju tokom cijelog analiziranog perioda.
Veću srednju temperaturu postaje Korčula u odnosu na postaju Vela Luka autori objašnjavaju time što je postaja Vela Luka izloženija utjecaju otvorenog mora i udaljenija od kopna u odnosu na postaju Korčula. Stroga se prema autorima na postaji Korčula utjecaj otvorenog mora manje osjeća, s obzirom na manju vodenu masu u uskom kanalu između otoka i Pelješca te blizinu golih planinskih terena Pelješca (Slika 1). No, autori naglašavaju da to ne može u cijelosti objasniti brže zagrijavanje Korčule u odnosu na Velu Luku. S druge strane autori su na temelju srednih mjesečnih temperatura pokazali da je Korčula toplija od Vele Luke značajno tijekom zimskih mjeseci a mnogo manje u ljeto (Slika 3).
Ovakvi rezultati za Velu Luku znače veću kontinentalnost u odnosu na Korčulu koja ima veću maritimnost, budući da su u Veloj Luci godišnje amplitude temperatura veće nego u Korčuli. To je zapravo u suprotnosti s prethodnim objašnjenjem autora da se na postaji Korčula manje osjeća utjecaj mora s obzirom na zatvoreniji kanal, pa ostaje malo nejasno koju od te dvije postaje autori drže da ima kontinentalnije karakteristike, s obzirom da su naveli obje teze, međusobno suprotne. Pustimo li na stranu to, autori u radu naglašavaju i činjenicu da u obzir pri analizi nisu uzeti nepoznati faktori koji mogu utjecati na mikroklimatske uvjete ovih postaja, kao što su lokalna promjena izgrađenosti (urbanizacija) ili stanja vegetacije u neposrednoj okolini postaja. Kao jedan od mogućih uzroka zaostajanja zatopljenja u Veloj Luci u odnosu na Korčulu, autori navode pojačano noćno hlađenje na platou krškog polja Blato kao izraženog mrazišta, no ne objašnjavaju zbog čega bi u novije doba bilo jače hlađenje tog polja u odnosu na starije razdoblje (naš komentar: možda drugačija vegetacija, ili vjerojatnije promjena prevladavajućeg strujanja u zadnjim godinama koje bi moglo donositi više hladnog zraka u noćnim satima hladnog dijela godine iz Blata u Velu Luku?), moguć fenski efekt na postaji Korčula zbog spuštanja zraka s Pelješca pri buri, itd, ali konkretan odgovor na pitanje o uzrocima osjetno bržeg zagrijavanja Korčule u odnosu na Velu Luku nije dan te je ta tema ostavljena za buduća istraživanja.
Naš špekulativni komentar na brže zagrijavanje postaje Korčula u odnosu na Velu Luku
Treba primjetiti, da u kanal između Korčule i Pelješca mnogo lakše ulazi topla morska struja levantinskog toka s jugoistoka, u odnosu na u kopno duboko uvučenu Velu Luku. Pritok tople morske struje varira tijekom razdoblja i zavisi o prevladavajućem smjeru cirkulacije u Jonskom moru (tzv. BiOS oscilacija). Kad je on ciklonalnog smjera, u Jadran dotiče više tople vode s juga kroz Otrant i obratno, kad je morska cirkulacija u Jonskom moru anticiklonalna, Jadran je hladniji (vidi više na: Jadransko-jonska bimodalna oscilacija, podvodni.hr, Natalija Dunić). Špekuliramo da u uvjetima kad postoji jači dotok tople vode s juga, postaja Korčula (također i Lastovo) ima “prednost” u zagrijavanju u odnosu na postaju Vela Luka, zbog izravnijeg dotoka topline u toj ciklonalnoj/toplijoj fazi BiOS oscilacije. Drugi mogući mehanizam povezan s ovom idejom je da u BiOS fazi kad je Jadran topliji, tokom noćnih sati imamo izraženiji termički minimum u Jadranu što intenzivira istočno strujanje preko Korčule, hladnog zraka nastalog noćnim hlađenjem od podloge s polja Blato prema Veloj Luci, kao na Slici 4:
Predloženu ideju povezanosti promjene morskih strujanja tijekom vremena i razlika u temperaturama na ove dvije postaje, ipak ostavljamo na proučavanje i eventualno dokazivanje drugima. Cijeli rad od Bonacci i Ljubenkov možete pročitati na ovoj adresi.
