Mjesec, Zemljin prirodni satelit, je zasad prvo i jedino nebesko tijelo na koje se spustio čovjek. Premda je od Apollo misija s ljudskom posadom prošlo dugo vremena, mnoge države koje imaju ambicije u izravnim svemirskim istraživanjima pomoću svemirskih letjelica, izrađuju planove za ponovno spuštanje ljudi na površinu tog nebeskog tijela. Pritom je zračenje jedna od najvećih opasnosti za zdravlje posade, koje na Zemlji ne predstavlja problem jer naš planet štiti njegovo magnetsko polje koje zadržava štetno zračenje na velikim visinama u atmosferi.

Dva su osnovna izvora zračenja. Prvo je galaktičko kozmičko zračenje koje je konstantno i na relativno je niskoj razini, ali kronična izloženost kozmičkom zračenju može uzrokovati niz smrtonosnih boiesti. Sunce je drugi izvor opasnih produkata za ljudsko zdravlje u Svemiru. Naime, tijekom aktivnijih perioda Sunca kad se na površini zvijezde pojavljuju baklje i izbacivanja coronarne mase (sunčeve oluje), dolazi do ubrzanja čestica skoro do brzine svjetlosti koje tad putuju svemirskim prostranstvima i nailaskom na nedovoljno zaštićene astronaute predstavljaju iznimnu akutnu opasnost za zdravlje. Ove situacije su u pravilu kratkotrajne (red veličine u minutama) i nepredvidive, a mnogo se češće događaju kad je Sunce blizu maksimuma u svojim 11-godišnjim ciklusima aktivnosti. U tim kratkotrajnim periodima dolazi do dramatičnog povećanja razine ukupnog zračenja. Navedene opasnosti su razlog zbog kojeg astronauti nose široka zaštitna odijela bez kojih bi bili izloženi iznimnom riziku za zdravlje.

Kako bi se izradile točniji izračuni o potrebnom stupnju zaštite astronauta koji se budu spuštali na Mjesec u idućim misijama, Zhang, S. i grupa autora uzeli su mjerenja s nedavne misije kineskog Chang’E 4 robota koji se spustio na Mjesec 3. siječnja 2019. na stranu suprotnu od Zemlje.

Rezultati mjerenja sa senzora kineskog robota pokazuju srednju dozu zračenja od 1369 μSv/dan na površini Mjeseca. Za usporedbu, mjerenja na ISS stanici daju 731 μSv/dan, pa je stoga razina zračenja na površini mjeseca oko 2.6 puta veća nego na Međunarodnoj svemirskoj postaji te otprilike 200 puta veća nego na površini Zemlje. Autori naglašavaju kako je Sunce trenutačno u mirnoj fazi te da tijekom mjerenja nije zabilježena niti jedna sunčeva anomalija vidljiva s položaja mjernog robota.

Autori su izračunali da bi nastamba ukopana barem 50 centimetara u tlo Mjeseca bila dovoljna zaštita za izmjerene razine kozmičkog zračenja, dok bi za zaštitu od kratkotrajnih ali snažnih prodora čestica sa Sunca bila potrebna dublje ukopana komora s 10-tak metara vodenog sloja iznad nje, u koju bi se astronauti sklanjali kad bi dobili upozorenja od motriteljske mreže satelita.

Rad je objavljen u časopisu Science Advances, i možete ga pročitati ovdje.