Dvadesetosmi listopada sam krenuo na službeni put u Rijeku i to je bila prilika da na povratku ne idem direktno za Zadar nego da odem posjetiti novouređeno sklonište Miroslava Hirtza pod samim vrhom Bijelih stijena na Kapeli. A ovo je prilika za malu putopisnu reportažu, pa zašto propustiti? Prije glavne tematike, vjerujem da će posjetiteljima portala biti zanimljivo i par usputnih detalja iz Rijeke pa započnimo ovu priču odatle.
Vremenska prognoza je za taj dan obećavala sunčano vrijeme barem do predvečer, te smo stoga isplanirali malo znanstvene zabave na krovu Pomorskog fakulteta. Nakon konstruktivno obavljenih poslovnih obaveza na fakultetu, došlo je vrijeme za popeti se na krov zgrade i skupa sa dragim mentorom na mojem doktorskom radu, Davidom Brčićem, testirati njihov teleskop (Explore Scientific ED102, ne sjećam se detalja doduše). Pritom smo snimali Sunce preko Nikon mount adaptera. Zavidali smo na teleskop hydrogen-alpha filter koji obećava spektakularan pogled na našu zvijezdu. Naime ovaj filter propušta valne duljine zračenja sa Sunca koje emitiraju atomi vodika (najzastupljeniji kemijski element Sunca). Ukratko, kad se pobuđeni elektroni u vodikovim atomima vraćaju iz više kvantne energijske razine na nižu, oni emitiraju elektromagnetsko zračenje određene valne duljine. Zavisno o tome koja je početna i završna eneregijska razina skoka u pitanju valna duljina će biti drugačija, a unutar vidljivog spektra zračenja se nalaze četiri takve valne duljine koje može emiritati vodikov atom (vidi Balmerove serije). Jedna od njih je 656.279 nanometara i ta valna duljina je crvene boje i najsvjetlija. E upravo tu valnu duljinu propušta H-alpha filter, dok ostale valne duljine manje ili više uspješno potiskuje i na taj način promatramo Sunce na toj valnoj duljini.
Promatranje Sunca kroz ovaj filter omogućuje uočavanje različitih fenomena na površini Sunca poput solarnih baklji, pjega, prominanca i drugh impresivnih pojava. S obzirom da je Sunce još uvijek relativno mirno (tek smo na početku solarnog 25. ciklusa), teško je bilo očekivati da ćemo u pola sata promatranja Sunca kroz H-alpha filter uspjeti uhvatiti nešto spektakularno, ali bit će prilike svakako još za ovakva snimanja. Posebice za koju godinu kad Sunce uđe u vrhunac aktivnosti 25. ciklusa. Na slici iznad je priložena snimka koju sam pritom napravio (fotoaparat je Nikon Z6), vidljiv je specifičan izgled površine Sunca nalik na koru naranče, što je zapravo sunčeva kromosfera a vidljiva je i jedna fina Sunčeva pjega.
Poslije zabave sa Suncem došlo je vrijeme za malu avanturu u planini. Naime kako je ovo Sunce valjda znalo da ga snimamo, pa je sramežljivo brže bolje otišlo za Istru, brzo se je navukla večer te sam do Bijelih stijena stigao po mraku. No to sam i očekivao da će se dogoditi pa sam svakako bio spreman da se po mraku popnem do skloništa Miroslava Hirtza. Iako sam računao na mrak, bio je prisutan cijeli niz drugih otežavajućih okolnosti pa se je penjanje na kraju pretvorio u malu avanturu.
No, uvijek spreman za razne izazove, nije padalo na pamet odustajanje. Parkirao sam auto na najbližoj dostupnoj točki skloništu i naprdio na leđa sve što mi je trebalo, pa i više od toga. Torba s desetak kila foto opreme, od čega sam koristio možda 2 kile ukupno (ne pitajte…), teški robustan stativ, laptop (da, nisam ga htio ostavljat u autu pa je i on išao samnom u foto torbi), hrana, piće, vreća za spavanje, samonapuhavajuća podloga za spavanje, dodatna odjeća za svaki slučaj, kušin za pod glavu, GPS, naglavna lampa… sve to su bili nužni dijelovi opreme koja je morala samnom (valjda osim onih 10-tak kila foto opreme i stativa, jel…, ali hej.. čemu ići gore onda uopće haha). Pun opreme ko šipak, još se je trebalo samo popeti po 1.1 kilometar dugoj šumskoj stazi dosta izražene strmine tako da je očekivano vrijeme uspona bilo oko 1.5 sat prema mapy.cz (slika iznad).
Već pred dolazak na parking je bilo jasno da to neće biti običan noćni uspon. Osim mraka, kretanje i orijentaciju je znatno otežavala gusta magla. Ovako kao na gornjoj slici je nekako izgledao uspon po makadamskoj cesti, a zatim je sa daljnjim osvajanjem visine magla postajala sve gušća.
No kao što rekoh ni na kraj pameti nije bilo odustati. Ni noć, ni gusta magla, ni gusta šuma, ni kapi koje padaju s namočenih grana poput solidne umjerene kiše nisu predstavljali toliki problem koliko izuzetno sklizak teren, vrlo nezgodan za penjanje. Kamenje djeluje kao da je obloženo nekakvim masnim filmom, a glinasto tlo čim se ugazi propada natrag i penjanje je doslovno izgledalo 2 koraka naprijed, pa par metara klizanje nazad. Sva ta masa na leđima nije baš išla pritom u prilog. Najbolji grip za hodanje je pružalo lišće na tlu.
Dužan sam dati malo upozorenje ovdje. Možda će neke od vas ova putopisna pričica nadahnuti na planinarenje, pa i odvažiti na odlazak u planine ili šumu po noći. Pritom morate biti iznimno oprezni i maksimalno biti pripremljeni na uvjete u kojima ćete se naći. U suprotnom je šansa da će vas tražiti GSS skoro pa stopostotna, pod uvjetom da imate signala da ih zovete nakon što se izgubite. Naime, noćno planinarenje je neusporedivo zahtjevnije od dnevnog zbog potpunog manjka orijentacije, a posebice ako je pritom magla – markacije se općenito ne vide tako da ne znate jeste li na stazi ili niste, posebno ako ona nije baš utabana hodanjem i osobito ako vam je to prvi put da ste na toj stazi (kao što je meni bilo u ovom slučaju). Ako se već nađete u takvoj situaciji morate vjerovati elektronici. GPS sa unesenom stazom je obavezan (ne mobitel!). Ja sam imao uz sebe Garmin e-Trex 30 sa stazom u GPX formatu i raznim kartama (AdriaTopo, OpenTopo, OpenStreetMap) na SD kartici. Isplanirana GPX staza nije nužna ako karta koju koristite ima ucrtanu stazu po kojoj se namjeravate kretati, ali svejedno dobro dođe da možete vizualno izdvojiti planiranu stazu od ostalih i pritom biti sigurni da gledate ono što trebate gledati. Zašto ne mobitel? Zbog slabog trajanja baterije i nerobusnosti izrade. Ovaj Garmin može padati na pod, može pod vodu, možete ga lupati, sjesti na njega i što god, radit će i dalje. Baterije traju “vječno”, a i da se isprazne nakon dan-dva konstantnog korištenja, uvijek ih lako zamijenite novim punima (AA). Mobitel vam jedino može služiti kao backup, ako kojim slučajem izgubite GPS… Tijekom hoda po stazi u ovakvim uvjetima morate vjerovati onome što vam kaže uređaj, jer stazu i markacije vizualno nećete vidjeti valjda 90 posto vremena. Ja sam se barem 30-tak puta do gore našao u situaciji da više ne znam gdje je staza, a pritom pogled koji doseže tek par metara u daljinu na sve strane izgleda…. jednako, vidite samo mokru šumu i maglu, i tad pogled na GPS spašava stvar jer odmah znam u kojem smjeru trebam ići da se vratim na stazu. Naravno lampa i rezervna lampa – to ne treba spominjati da je nužan dio opreme da se možete ikako kretati po noći. Naglavna je mnogo bolja od ručne ali najbolje je imati obje. Ono čega se ne treba plašiti su vukovi, medvjedi, duhovi, vukodlaci, vampiri, vještice i vile, iako će vam vjerojatno svi oni redom padati na pamet kad se nađete sami u šumi po noći 🙂
Nakon nekih 2 sata napornog uspona (možda i više, nisam obraćao pažnju) konačno je pred mene iz magle izronio trag civilizacije, dugačka drvena ploča s natpisom Dobro došli, te slabašna svjetla skloništa koja se probijaju u pozadini kroz maglu. Umornim nogama od klizanja po blatnjavom terenu konačno se bliži spas! Mogu samo zamisliti koliko truda je uloženo da se istim putem dovuče sav taj građevinski materijal potreban za obnovu objekta. Kapa dolje svima koji su sudjelovali u tome!
Da sklonište je zaista predivno, a posebice kad mu se tako radujete nakon iscrpljujućeg uspona. Već izvana vidim da nisam sam, ogromna staklena stijena otkriva da ima još ljudi koji će tu noćiti. Nalazim tako četvero sustanara, dvoje mlađih, momak i cura – zaboravih odakle, te Maja (Varaždinka) i Stefano (Talijan). Naime, Stefano je imao malu nezgodu u samom skloništu ali zato je tu Maja koja se danima brine za njega dok mu noga ne bude spremna za spuštanje nazad do automobila. Držimo im palčeve da obave spuštanje što lakše. Oboje su vrlo dragi ljudi i iznimna mi je čast bila upoznati ih.
Tijekom noći nakratko se razišla magla te se je ukazalo predivan prizor. Iz unutrašnjosti se prosuo pogled na šumu oko objekta obasjanu mjesečinom. Neopisiv je užitak promatrati okoliš kroz tako veliku staklenu stijenu koja pruža taj osjećaj sjedinjenosti s prirodom. Čini se kako je postalo popularno graditi planinska skloništa na tu temu (npr. Šugarska duliba), ali zaista nemamo ništa protiv tog trenda. Dapače!
Ujutro se je magla polako razilazila pa je to bila prilika za napraviti još koju sliku skloništa. Odmah iza skloništa nalazi se i “kuća”, koja (mislim) nije otvorena, a također i bunar pun vode, mjesto za pranje, WC i “frižider”. Frižider je naime, duboka jama u koju je moguće sići vrlo uskim prolazom i očito je uslijed slijevanja hladnog zraka mnogo hladnija od okoline, pa je stoga dobila i prikladno ime. WC je pravi pravcati i naravno da nisam odolio isprobati. Tariguza nema, pa bi bilo dobro da ponesete svoj. Možda se pitate a gdje ide…. ali neću u takve detalje ulaziti, ovo je pristojan portal!
Na kraju sam još napravio mali đir oko vrha Bijelih stijena (uspon na vrh sam ostavio za sljedeću priliku kad kamenje ne bude mokro i klizavo) ali je tu zato Slonova brada…
Uslijedilo je pozdravljanje s ukućanima i spust prema autu, također malo nezgodan zbog klizavog terena ali niti približno izazovan kao noćni uspon. A noćni spust možda? A ne, toliko lud ipak nisam…
Više fotografija na Ivan Toman Photos, idućih dana kad uhvatim vremena…
