Nakon što su vukovi nedavno upali u štalu u Lici i napravili golemu štetu usmrtivši veliki broj ovaca, u javnosti je nastala velika galama prvenstveno usmjerena prema državnim propisima koji vuka štite kao ugroženu vrstu i ne dozvoljavaju lov na tu životinju. Mnoštvo ogorčenih komentara u stilu “hoće li država štititi vuka ili stočara” preplavljuju medije i društvene mreže, pa je zgodna prilika da se osvrnemo na problematiku sa znanstvenog stajališta te iznesemo nekoliko činjenica. Krajnji zaključak ćemo prepustiti vama, iako će iz teksta biti potpuno jasno kakav je naš stav prema problematici.
Ponajprije treba biti svima jasno da stočar koji nije zaštitio svoje životinje je isključivi krivac za događaj. Potpuno bi drugačija priča bila da se je nesretni događaj zbio primjerice u Slavoniji gdje vuk nije prisutan, ali kad netko drži ovce u području koje je prirodno stanište vuka onda se odgovornost pojedinca u smislu zaštite stoke podrazumijeva. Ista je ovaj put izostala i rezultat je takav kakav jest, nažalost.
Trebamo li kriviti vuka za događaj? O tome možemo raspravljati nadugo i naširoko, ali moramo staviti situaciju u kontekst da bi mogli ispravno tumačiti problematiku. Nećemo spominjati izvore ali primjerice na društvenim mrežama nalazimo na svakakve “podatke”, npr. da vuka ima “10 puta više nego je normalno” i da bi ga zato trebalo skinuti s liste ugroženih životinja i dozvoliti njegov neograničen odstrel. Drugi pak pozivaju na masovni krivolov unatoč zakonskoj zabrani. Pogledajmo zato što kaže znanstvena literatura o populaciji vuka u Hrvatskoj te o štetama koje on nanosi.
Prema Jeremić i sur. (2016), 2015. godine je na području Hrvatske obitavalo ukupno 156 jedinki vuka. Ono što posebno privlači pažnju je promjena populacije od 2010. godine kad je taj broj iznosio 230 jedinki. Podatke o populaciji iza 2015. nažalost nismo uspjeli pronaći ako su i objavljeni, te ćemo daljnje razmatranje nastaviti na temelju onog što imamo dostupno. Isti autori navode da je takvo značajno smanjenje populacije od 2010. do 2015. uzrokovano prvenstveno utjecajem čovjeka, a razloge treba tražiti u sve većoj netrpeljivosti čovjeka prema vuku i shodno tome sve intenzivnijem nezakonitom ubijanju.
Prema Planu upravljanja vukom u Hrvatskoj (Štrbenec, 2005, 2010), glavni cilj je održavanje populacije vuka u državi u broju od 200 do 220 jedinki. Kako je vidljivo iz gornjeg grafa, tijekom prije 2010. godine u tome se uglavnom uspijevalo bez većih poteškoća, no nakon toga je brojnost pala daleko ispod ciljane brojnosti, a nastavak negativnog trenda mogao bi lako dovesti do skorog potpunog istrebljenja vuka iz ovog područja. Da postoji značajna opasnost od izumiranja vuka u Hrvatskoj pokazuje primjer zapadne Europe gdje se je to već dogodilo, a zbog takvih trendova diljem svijeta, vuk je postao štićena vrsta temeljem Konvencije o zaštiti europskih divljih vrsta i prirodnih staništa (Bernska konvencija) i Direktive Europske unije o očuvanju prirodnih staništa i divlje faune i flore. U Republici Hrvatskoj je u statusu zaštićene životinjske vrste od 1995. godine. U cijelome svijetu trenutačno obitava tek 150 tisuća jedinki (Gulin, 2017).
Nezakonito namjerno ubijanje je osnovni razlog srozavanja populacije vuka, a zatim slijede stradavanja u prometu, nedostatak prirodnog plijena (istrebljenje divljači lovom i krivolovom), smanjenje i fragmentacija prirodnog staništa (urbanizacija, izgradnja prometnica, sječa šuma…), a zabilježena je čak i krađa mladunaca i držanje u kućnim uvjetima, nakon čega više nije moguće vraćanje u prirodu jer se odrasla životinja ne može prilagoditi prirodnom načinu života nakon odrastanja uz čovjeka.
Zakon o zaštiti prirode (NN 80/13.) i Pravilnik o naknadi štete od životinja strogo zaštićenih vrsta (NN 114/17.) propisuju da je pravna ili fizička osoba kojoj životinja strogo zaštićene vrste može prouzročiti gospodarsku ili drugu štetu dužna na primjeren način i na svoj trošak učiniti sve dopuštene radnje i zahvate kako bi spriječila nastanak štete i to, među ostalim:
U područjima rasprostranjenosti (stalne i povremene) strogo zaštićenih velikih zvijeri, vuka (Canis lupus) i risa (Lynx lynx) oštećenik je dužan poduzeti sljedeće radnje i zahvate u svrhu ostvarivanja prava na naknadu štete na životinjama:
1.1. Stoka koja nije na ispaši mora biti zatvorena u staji, odgovarajuće zaštićenom toru, odnosno odgovarajućoj ogradi. Potrebna najmanja visina ograde je 160 cm okomito po cijeloj dužini uz 20 cm nakošenog dijela ili 180 cm po cijeloj dužini. Ograda mora biti građena na način da se onemogući izlazak stoke, kao i ulazak velikih zvijeri te redovito održavana.
1.2. Električna ograda mora se koristiti u skladu s uputama proizvođača. Potrebna najmanja visina ograde je 160 cm po cijeloj dužini. Ograda mora biti uvijek pod naponom i njenu ispravnost treba provjeravati najmanje jednom dnevno. Ogradu mogu sačinjavati dvije žice između kojih je žičana mreža ili 6–8 žica postavljenih s razmakom od 20 do 30 cm gdje između donjeg para žica razmak treba biti manji. Najniža žica treba biti što bliže tlu, a ne više od 20 cm iznad tla. Vegetacija pod ogradom treba biti redovito uklanjana kako bi se spriječio pad napona. PREPORUKA: S vanjske strane ograde postaviti plastične zastavice kao dodatnu mjeru odvraćanja.
Analiza podataka za 2015. godinu pokazala je da je od vuka ukupno stradalo 0,35% ovaca i 0,84% koza od ukupnog broja registriranih ovaca i koza u županijama u kojima je zabilježeno njihovo stradavanje. Treba pritom istaknuti kako dobiveni podaci nisu pokazatelji stvarnog brojčanog stanja stoke jer se podaci o brojnosti stoke od HPA odnose samo na jedinke koje su registrirane, odnosno one za koje je ostvaren poticaj, pa je ukupan broj stoke ipak veći. Iz navedenog proizlazi da je udio nastradale stoke od vuka u ukupnom broju stoke manji od ovdje prikazanog, a izračunatog iz raspoloživih podataka. (Jeremić i sur., 2016)
Konačne zaključke o tome treba li vuka skinuti s liste ugroženih životinja i dopustiti njegovo istrebljenje, donesite sami.
Reference:
Jeremić, J., Štrbenac, A., Kusak, J., Huber, Đ. (2016.): Izvješće o stanju populacije vuka u 2015. godini. Hrvatska agencija za okoliš i prirodu, Zagreb
Štrbenac, A. (ur.) (2005., 2010.): Plan upravljanja vukom u Republici Hrvatskoj za razdoblje od 2010. do 2015. Ministarstvo kulture i Državni zavod za zaštitu prirode, Zagreb
Gulin, J. (2017.): Upravljanje populacijom vuka (Canis lupus L.) u Republici Hrvatskoj. Poljoprivredni fakultet u Osijeku, Osijek.
