Sunce je trenutačno (2024./2025.) na vrhuncu aktivnosti u svojem 25. ciklusu. Takvo stanje znači visoke šanse za eruptivne događaje na njegovoj površini koji se očituju kao solarne baklje i koronarna izbacivanja mase. Tijekom 8. i 9. svibnja, u području klastera Sunčevih pjega 3664/3668 došlo je do niza emisije solarnih baklji klase X te pridruženih izbacivanja koronarne mase u međuplanetarni prostor. Nekoliko njih je usmjereno u pravcu Zemlje te je prvi udar čestica sa Sunca na Zemljinu atmosferu stigao u poslijepodnevnim satima 10. svibnja. Geomagnetski pokazatelji su ubrzo narasli do kategorije G4 s pridruženim indeksom Kp = 8, da bi tijekom večeri geomagnetska oluja prešla u najvišu klasu, G5, uz Kp indeks = 9. Time su oba pokazatelja postala maksimalna na svojim skalama, što se je zadnji put dogodilo davne 2003. godine pred kraj listopada (tzv. Haloween Solar Storms). Dst (Disturbance Storm Time) je mjera za geomagnetsku aktivnost, tj. jačinu geomagnetskih oluja. On pokazuje srednju vrijednost horizontalne komponente Zemljinog magnetskog polja oko ekvatora. Izražava se u nanoteslama i što je niža negativna vrijednost to ima više energije u magnetosferi. Vrijednost Dst je tijekom noći s 10. na 11. svibnja pala na -414 nT, što je najniža vrijednost od 2003. kad se je ona spustila do -422 nT.
Podaci mjerenja sa satelita ACE i DSCOVR, koji orbitiraju oko Lagrange 1 točke na udaljenosti 1,5 milijuna km od Zemlje prema Suncu (oko 4x dalje od Mjeseca), pokazali su početak poremećaja u praćenim parametrima Sunčevog vjetra oko 16:30 UTC, 10. svibnja. U tom trenutku je fronta čestica sa Sunca su brzinom oko 700 km/s prošla satelite i nastavila se gibati prema Zemlji. Tom brzinom, od L1 točke do Zemlje treba im nešto više od 30 minuta i tada je započela jedna od najjačih geomagnetskih oluja u modernoj povijesti.
Dolaskom noći u Europi, oluja je prešla u kategoriju G5, pri čemu je ukupna jakost magnetskog polja povremeno prelazila 70 nT, a važna za nastanak polarne svjetlosti, njezina Bz komponenta je povremeno dosezala vrlo izraženih -50 nT. Sve to uz gustoću protona većinom između 10 i 50 po kubičnom centimetru, pa su svi indikatori pokazivali vrlo dobre uvjete za spuštanje polarne svjetlosti u umjerene zemljopisne širine. To se je i dogodilo, te je u par navrata ona bila jasno vidljiva golim okom iz cijele regije, dok su snimke fotoaparatima ništa manje nego spektakularne.
Polarna svjetlost nastaje onda kad uslijed djelovanja međuplanetarnog magnetskog polja na magnetsko polje Zemlje, dođe do “otvaranja prozora” iz Svemira prema Zemljinoj atmosferi. U takvim uvjetima je omogućena “kiša” električki nabijenih čestica (protoni) koje dolaze sa Sunca te padaju na atome zraka u atmosferi (dušik i kisik). Oni tad emitiraju vidljivu svjetlost te se pojava očituje kao polarna svjetlost ili aurora borealis (i aurora australis na južnoj polutci). Boje polarne svjetlosti zavise o visini na kojoj je došlo do aktivacije, a u našim zemljopisnim širinama ona je gotovo isključivo crvena, no u jačim epizodama mogu se pojaviti i druge nijanse, npr. zelenkaste boje.
S obzirom da Sunce još nije na svom očekivanom vrhuncu aktivnosti tijekom 25. ciklusa, ovakvih događaja bi još moglo biti tijekom idućih mjeseci, pa i sve do 2026. godine, kad se predviđa početak znatnijeg smirivanja aktivnosti naše zvijezde. Vrhunac novog ciklusa, 26. možemo očekivati za oko 11 godina, tj. negdje oko 2035. godine.
