Na krilima toplinskog vala koji je zahvatio Sredozemlje, ovih dana katastrofalni požari bijesne Turskom i Grčkom. I premda požari sami po sebi nisu uzrokovani visokim temperaturama, budući da je za zapaljenje nužna mnogo viša temperatura (otvoreni plamen ili slično), meteorološki uvjeti u tom području pomažu lakšem širenju požara. Visoka temperatura, niska relativna vlažnost i snažan vjetar, ubojita su kombinacija koja omogućuje požaru iznimno brzo širenje ako on nastane.
Sredozemlje je jedna od regija na svijetu koje se najbrže zagrijavaju posljednjih desetljeća. To znači da su uvjeti za širenje šumskih požara sve povoljniji, a gotovo je sigurno da će se takav trend nastaviti i još neko, moguće i dulje vrijeme (govorimo o desetljećima a možda i stoljećima). U takvim uvjetima, nevjerojatno zvuči činjenica da politika pojedinih država potpuno zanemaruje opasnosti od požara i ne radi praktično ništa u smjeru poboljšanja sustava prevencije, otkrivanja i gašenja.
U čemu su Turska i Grčka zakazale?
Strategija obrane od šumskih požara široka je tematika koja se temelji na nekoliko različitih razina djelovanja. Kako smo već spomenuli, tri su temeljne razine, a to je (1) prevencija požara, (2) otkrivanje nastalih požara i u konačnici (3) njihovo gašenje. Svaka od tih razina ima niz podrazina, primjerice gašenje požara se tako segmentira kroz infrastrukturalni nivo (primjerice izgradnja protupožarnih puteva za pristup vatrogasnim vozilima do požarišta, izgradnja mreže hidranata, itd), zatim na razvoj kopnenih snaga djelovanja (kamioni/cisterne i druga vozila te oprema), razvoj zračnih snaga djelovanja (protupožarni zrakoplovi i helikopteri, sustav održavanja, sustav osposobljavanja i uvježbavanja pilota), itd.
Da ne ulazimo previše u detalje državnog protupožarnog sustava, recimo samo da on treba funkcionirati na svim nivoima kako bi njegova učinkovitost bila na visokoj razini. Kad govorimo o turskim i grčkim propustima, teško je ne primjetiti neke detalje. Znajući da se klima mijenja te da postaje podobnija za širenje požara, a također i da je ljudsko djelovanje sve rizičnije u tom pogledu (nenamjerno djelovanje – nepažnja, ali također i namjerno potpaljivanje, pa čak i ono koje ima moguće elemente terorizma), za očekivati je snažan državni odgovor na iznimno povećanje rizika od katastrofalnih požara kakvi ovih dana bijesne tim dijelom Sredozemlja.
Međutim, u jeku katastrofe, Grčka i Turska izgledaju prepuštene na milost i nemilost meteorološkim uvjetima, kao i međunarodnoj pomoći u gašenju požara zbog vlastite nepripremljenosti na nastale uvjete. Grčke protupožarne snage broje 12 CL-215 i 7 CL-415 protupožarnih aviona, te 22 mala PZL-Mielec M-18 “air-tractora”. Na površinu Grčke to se pokazuje kao iznimno mali broj, nedostatan čak i da obrani samu Atenu od požara a da ne govorimo o mogućnosti gašenja širokih šumskih predjela kao područja nižeg prioriteta u odnosu na obranu prigradskih stambenih četvrti.
I dok Grčka ima nešto malo protupožarnih zračnih snaga, Erdogan je ovih dana izjavio kako Turska ne posjeduje niti jedan protupožarni avion. I doista, čini se kako je to dosta blizu istine, jer neki izvori govore da su uspjeli sklepati tri aviona…
Istodobno, ove dvije susjedne države konstantno žive u međusobnoj vojnoj netrpeljivosti te jedna zbog druge nagomilavaju oružje. Posljedica toga je da danas Grčka posjeduje nekih 500 operativnih vojnih aviona, dok Turska ima oko 900 jedinica zračnih snaga (uključujući bespilotne vojne letjelice). Time su Grčka i Turska pri samom vrhu po brojnosti i jačini vojnih zračnih snaga u cijelome svijetu, nagomilanih pretežno zbog međusobne netrpeljivosti, bez obzira što su obje države članice zajedničkog vojnog saveza (NATO). Zvuči doista nevjerojatno.
No danas, umjesto međusubnog rata (koji vjerojatno nikad neće buknuti, a ako i bukne bit će time gori što obje strane budu imale više oružja), bukte katastrofalni požari u obje države i stvaraju ogromne materijalne štete i odnose nedužne ljudske žrtve. I dok u Grčkoj 20-tak protupožarnih aviona (u odnosu na 500-tinjak vojnih) gotovo nema nikakav značajan učinak u gašenju istih, turskih 0 (nula, ili ako ćemo nategnuti, onda tri) protupožarca u odnosu na 900 vojnih letjelica, zorno pokazuju svu jad vojnohuškačke politike koja ne mari za ekologiju, klimu, prirodna bogatstva i svoje ugrožene stanovnike.
Da, znam da ovaj tekst sad odjednom više zvuči kao kritika vojnoj industriji i naoružavanju nego nedostatku protupožarne zaštite. Pa, takav i jest. Obrana od neprijatelja je nužno zlo, određena količina oružja je također nešto bez čega se ne može, ali veću zaštitu od napada stranog neprijatelja zapravo donosi miroljubiva vanjska politika nego bilo kakva količina oružja. A države koje ratuju nepozvane izvan svojih granica, vode sve samo ne miroljubivu vanjsku politiku. Pa im zato i treba gomila naoružanja.
Ali budimo na čistu – klimatske promjene su stvarnost, a izračun temeljen na potrošnji goriva jasno pokazuje – eskadrila od 12 operativnih vojnih aviona s nekakvim standardnim brojem sati naleta tokom godine, ima CO2 otisak koji je ekvivalentan voznom parku grada veličine 500-tinjak tisuća stanovnika, dakle skoro pa cijelog Zagreba. Sad izračunajte koliko zagađuju atmosferu, te koliko negativno utječu na klimatske promjene države koje posjeduju 500 ili 900 aktivnih borbenih letjelica. A upravo su te klimatske promjene – koje pojačava među ostalim i njihova vojna mašinerija – one koje omogućuju šumskim požarima da “pojedu” dobar dio tih država. Ne gospodo Turci i Grci, nećete sami sebe uništiti ratom izravno, već će vas ta vaša ignorantska politika uništiti kroz klimu. I jedne, i druge. Ovo što vam se sad događa, samo vam je blagi preview budućnosti koja vas čeka.
Što Hrvatska može naučiti iz grešaka ovih država? Hrvatska, s obzirom na svoju veličinu teritorija u usporedbi s ove dvije države ima kudikamo bolje razvijenu protupožarnu zaštitu. Ali, flota kanadera nažalost pokazuje svoje godine i nužno ju je obnavljati, a sa zatopljenjem klime i naše područje svake je godine sve rizičnije u smislu potencijalne požarne katastrofe. Postavlja se pitanje hoćemo li ići putem Turske i Grčke i natjecati se sa Srbijom u količini oružja, ili ćemo te novce usmjeriti u ono što nam zaista prijeti državnoj sigurnosti, sigurnosti stanovnika, prirodnih ljepota, sigurnosti naše jedinstvene obale, turizma koji je pokretač državnog BDP-a, nacionalnih parkova, šuma i ljepote koje imamo na Jadranu i drugdje? Hoćemo li huškati nove balkanske ratove, jer kao nije ih bilo dovoljno pred 25 godina? Ili ćemo voditi miroljubivu susjedsku politiku i tako osigurati uvjete za razvoj onoga što nam treba – gospodarstva, vanjske suradnje, trgovine, razmjene resursa i sveg onog pozitivnog što proizlazi iz takve politike (to nije samo pitanje upućeno Hrvatskoj, već svakako i Srbiji)?
Hoćemo li i u Hrvatskoj kroz 10, 20 ili 50 godina imati turski i grčki scenarij zbog dotrajalosti i posljedičnog raspada protupožarne flote u kombinaciji s klimatskim promjenama budućnosti? Hoćemo li tako prizemljiti i ovo malo aviona što nam je ostalo, pa da ostanemo i bez pilota koji neće imati na čemu letjeti i skupljati iskustvo u protupožarnim misijama? Hoćemo li i mi tad tražiti pomoć Italije, Španjolske, Francuske i Rusije kad bukne svaki imalo veći požar na Jadranu? Čujemo neke “argumente” kao “nema kanadera, ne proizvode se”. Znate zašto ih nema? Jer nema potražnje. Ima svakako F-16, F-35, MiG-29, Gripen, Rafale…. toga ne nedostaje, samo iz razloga jer je potražnja ogromna. Ponudite dovoljno novca za CL-415 ili neki sličan proizvod, i bit će ga, u to nema nikakve sumnje.
A uostalom, stvar je vrlo jednostavna. Možemo birati – ili ćemo tražiti izgovore zašto ne obnavljamo, ne moderniziramo i ne poboljšavamo protupožarne snage, ili ćemo imati tursko/grčki scenarij u najkasnije 20 ili 30 sljedećih godina. Političari biraju jedno od to dvoje. A vi, građani, birate političare na izborima. Pa sad… kako želimo.
