Još iz antičke povijesti su poznata vjerovanja da je upotrebom posebnih rituala moguće kontrolirati vremenske prilike. U nešto novijoj povijesti, postojala su vjerovanja da su žitelji sjeverne Europe naročito uspješni u kontroli vremenskih prilika. Velik broj rituala kojima su se “dozivali” određeni obrasci vremena sadržavali su paljenje vatre. Zanimljiva poveznica s takvim “vatrenim ritualima” zamijećena je tijekom Napoleonskih ratova te Američkog građanskog rata. Naime, netko je uočio da poslije svake veće bitke koja uključuje upotrebu velike količine baruta i eksploziva, nastupa kišno vrijeme. Američka vlada je te navode čak odlučila testirati u praksi, ispaljivanjem velike količina baruta u zrak u području Texasa, ali bez nekog uspjeha u donošenju zaključaka. Ipak, ta testiranja su predstavljala prvu ozbiljnu ideju temeljenu na znanstvenoj metodi, koja je imala za cilj provjeriti je li moguće “isprovocirati” kondenzaciju vodene pare i tako stvoriti naoblaku i oborinu, temeljem različitih kemijskih reakcija u atmosferi.
Kasnije oko doba 2. svjetskog rata, američki znanstvenik i meteorolog Vincent Schaefer provodi eksperimente u cilju proučavanja zaleđivanja zrakoplova i pritom slučajno otkriva mogućnost ukapljivanja vodene pare i time zasijavanja naoblake i oborine putem kemijskih reakcija. Barem u teoriji, jer su njegovi prvi eksperimenti provedeni u laboratoriju a ne u prirodi. 1946. godine svoje eksperimente proširuje na veliku skalu – ispuštajući suhi led (ugljični dioksid u krutom agregatnom stanju) iz aviona u atmosferu. Rezultat tog eksperimenta bio je mnogo bolji od očekivanja – ispuštanje suhog leda iz aviona u atmosferu rezultiralo je stvaranjem oborinske naoblake iz koje je ubrzo počelo snježiti.
Novijim istraživanjima nastojali su se pronaći spojevi koji bi bili još učinkovitiji, pri čemu se je srebrni jodid pokazao kao najučinkovitiji kemijski spoj u svrhu zasijavanja naoblake i oborine. Od 1962. do 1983. godine projekt američke vlade “Project Stormfury” nastoji pronaći mogućnost da se ispuštanjem srebrnog jodida oko tropskog ciklona izmijene njegove karakteristike (s ciljem njihovih oslabljivanja i time reduciranja šteta koje uzrokuju). Eksperimentalno se je pokazalo da ideja kontrole tropskih ciklona ovom metodom ipak neće funkcionirati u praksi, jer oni ne sadrže dovoljno prehladne vode da bi kreiranje naoblake srebrnim jodidom u dovoljnoj mjeri bilo uspješno.
Druga mogućnost koja se razmatra u cilju smanjenja snage tropskih ciklona je korištenje materija koje upijaju vodenu paru, kao primjerice patentiranog proizvoda Dyn-O-Gel koji je u stanju apsorbirati do 1500 puta veću masu vodene pare u odnosu na svoju masu. Iako su testovi “bombardiranja” manjih oluja ovakvim produktima pokazali uspjeh, primjena istih na većoj skali poput tropskih ciklona – za sad – ne bi dala dovoljan učinak da bude opravdana.
Obrana od tuče također je dio priče modifikacije vremena umjetnim putem i također se temelji na zasijavanju naoblake korištenjem srebrnog jodida – ispuštanjem istog u atmosferu putem zrakoplova, projektila ispaljenih s tla ili ispuštanjem prizemnim generatorima. Vrlo raširena metoda posebno u Sovjetskom savezu, nije se pokazala pretjerano uspješnom “na zapadu” te u novije doba postaje sve manje korištena u ovu svrhu. U Hrvatskoj se obrana od tuče sve manje provodi, kao i drugdje u svijetu, ponajviše zbog nepostojanja jasnih dokaza o uspješnosti iste.
U novije doba najviše eksperimenata povezanih s modifikacijom vremena provodi se u Kini. 2010. Kinezi službeno najavljuju da će do 2025. 60% države biti pokriveno s mogućnošću kreiranja kiše koristeći tehnologiju. To predstavlja najveći svjetski projekt kontrole meteoroloških prilika, s 30 tisuća zaposlenika. Tako velik projekt financiran od strane vlasti, posebno ako postane uspješan, značajno zabrinjava susjedne države. Naime, zasijavanje oblaka i oborine ne dolazi iz ničega. Da bi bilo uspješno, u zraku mora postojati određena količina vodene pare. Ta vodena para se zasijavanjem ukapljuje i u konačnici pada na tlo, čime zrak postaje siromašniji vodenom parom. Zbog toga, sva oborina koja padne na tlo Kine, a isprovocirana umjetnim putem, neće pasti u susjednom području gdje bi možda pala da nije korištena tehnika zasijavanja. Posljedica toga mogu biti izraženije suše u državama koje graniče s Kinom. Moguć je i suprotni učinak – u slučaju potiskivanja oborine umjetnim putem nad određenim područjem, susjedne regije mogu posljedično biti žrtve ekstremnih oborina i poplava.
Veliki kineski eksperiment modifikacije vremena posebno je zaživio 2022. godine i sve intenzivnije se provodi u tom dijelu svijeta. Stvarne rezultate znat ćemo kroz neko vrijeme kad se izanaliziraju svi učinici, a kakve će posljedice takva praksa ostaviti na okolne pacifičke regije, ostaje također da se vidi.
Prije odjave iz ovog kratkog pregleda o modifikaciji vremena umjetnim putem… za sve one koji će link na ovaj članak kopirati pod “chemitrails” i HAARP objave u kontekstu ovog što pričamo; ne, tragovi aviona koje vidite na nebu nisu to što mislite da jesu. Kao što je jasno iz članka, eksperimenti ove vrste postoje, avioni za zasijavanje postoje, ali vjerojatnost da ste svojim očima vidjeli na nebu takav avion u radu je gotovo jednaka nuli. Osim ako trenutačno ne živite u Kini. A kako mi to znamo? Jednostavno. Kad bi primjerice oborina u Hrvatskoj bila izazvana “chemitrailsima” koji se “masovno pojavljuju prije kiše” kako neki uporno tvrde, onda naši simulacijski modeli ne bi bili u stanju da je prepoznaju danima unaprijed, simulirajući isključivo prirodne atmosferske procese. A s obzirom na njihovu uspješnost, možemo u potpunosti biti sigurni da se nikakva umjetna modifikacija vremena – takve vrste – u Hrvatskoj niti bilo gdje blizu još uvijek ne provodi. Hoće li jednog dana? Moguće…
Naime, u pogledu “tajnih programa” kojima se “ciljano truje” živi svijet na planeti, uključujući ljude, teškim metalima i drugim štetnim spojevima iz aviona i to već 20-tak ili više godina neprekidno (u vrijeme kad se prosječni životni vijek čovjeka gotovo svuda na planeti – povećava?! *), intrigantan je sociološki fenomen. Stav znanstvene zajednice o tom fenomenu i o takvim “tajnim programima zaprašivanja” je vrlo jasan. Ne računajući izolirane slučajeve znanstvenika/teoretičara zavjera koji ponekad uspiju publicirati u tzv. predatorskim časopisima svoje neosnovane tvrdnje (a i kad uspiju često im budu naknadno povučeni radovi), znanost ni na koji način ne može potvrditi globalno postojanje ovakvih “chemitrail” aktivnosti.
* Za očekivati bi bilo, ako nas “oni” sustavno “truju” već par desetljeća da se prosječan životni vijek smanjuje
