Nedavno je u medije izašla izjava ravnatelja DHMZ o zakonskoj obvezi Zavoda da provodi zasijavanje oblaka srebrnim jodidom nad Hrvatskom u cilju obrane od tuče. Ravnatelj je objasnio da je u pitanju neuobičajena situacija gdje nitko od susjednih država ne provodi takvu aktivnost, barem ne kao službena hidrometeorološka organizacija države, osim u Hrvatskoj gdje DHMZ ima zakonsku obvezu provođenja takve aktivnosti. Dotaknulo se je pritom i znanstvenih pokazatelja koji govore o općenito slaboj efikasnosti takvih metoda, a iznijete su i neke bojazni o mogućem kontraefektu. Naravno, spomenuta je i ekološka komponenta cijele priče, jer je srebrni jodid štetan po okoliš.

Nažalost, DHMZ se tu našao između dvije vatre. S jedne strane imamo jak lobi poljoprivrednika koji radi na tome da se obveza zasijavanja održi i dalje, a s druge strane imamo teoretičare zavjera koji smatraju da su kondenzacijski tragovi aviona na nebu upravo zasijavanje srebrnim jodidom. Kako i ne bi kad se contrailovi uglavnom javljaju pred ciklonalnim vremenom – donekle razumljivo uslijed jake vremenske korelacije događaja. Na njihovoj strani su također i ekološki aktivisti iako ponešto manje glasni.

Problem poljoprivrednog lobija je u Hrvatskoj nažalost vrlo jak (vidjeti primjere ovdje, ovdje, ovdje …). Ovdje imamo situaciju da se je smanjenje aktivnosti protugradne obrane iz jugoslavenskih vremena do danas poklopilo s povećanjem učestalosti pojave tuče uslijed klimatskih promjena. Dakle opet imamo vremensku korelaciju koja lako može navesti na krivi zaključak da je za povećanje učestalosti (i ozbiljnosti) tučonosnih epizoda zaslužna redukcija u aktivnostima protugradne obrane. No korelacija ne dokazuje uzročno-posljedilčnu vezu i ona je ovdje potpuno slučajna. Odnosno, do povećanja rizika od tuče bi došlo neovisno o redukciji protugradne obrane i to uslijed povećanja uvjeta za nastanak iste. To pokazuju brojni radovi domaćih i europskih meteorologa, gdje se u mjerenim podacima i u klimatskim simulacijama jasno vidi pojačanje uvjeta za duboku konvekciju, u prvom redu nestabilnosti zraka (vidi npr. sljedeći graf).

Graf pokazuje da se na godišnjoj razini nad Hrvatskom, u prosjeku, povećava raspoloživa konvektivna energija za oko 10 J/kg zraka po dekadi. Iz toga proizlazi da će, u prosjeku, epizode konvekcije imati sve bolje uvjete za razvoj tuče (ali i ostalih nepogoda poput grmljavine, tornada, orkanskih udara vjetra, obilne kiše, itd). Naravno, nastavi li se ovaj trend u budućnosti, a sve su šanse da hoće.

Čak i u slučajevima da postoji učinkovitost zasijavanja oblaka na smanjenje rizika od tuče, ono bi se trebalo provoditi na stazi putanje olujnog sustava prije nego on dođe do štićene zone, a to u najvećem broju slučajeva znači provođenje zasijavanja nad Slovenijom ili sjevernim Jadranom (talijanskim obalnim vodama itd.). S obzirom da ove države ne provode te aktivnosti, a Hrvatska provodi, možemo reći kako mi zapravo štitimo Mađarsku i Srbiju jer su one na putanji sustava nakon što ih mi “omekšamo” srebrnim jodidom. To sve pod uvjetom učinkovitosti, koja je dosta upitna u prvom redu.

Ukratko, stav autora je da je protugradna obrana nepotrebna u Hrvatskoj dok god se ne pronađu metode jasne učinkovitosti koje neće biti štetne za okoliš. Dotad je to skupa i štetna aktivnost koja se radi samo da bi se umirio poljoprivredni lobi i spriječili prosvjedi. Umjesto toga želimo savjetovati poljoprivrednike da ipak poprate znanstvena istraživanja, posebno ona koja dolaze iz utjecajnih znanstvenih časopisa, gdje se jasno vide uzroci povećanja rizika od tuče a koji nemaju veze s aktivnošću protugradne obrane. Također stava smo da bi država trebala bolje pomoći poljoprivrednicima u zaštiti nasada ali na druge načine – fizičkim zaštitama (nabava protugradne mreže), te instrumentima financijskog osiguranja u slučaju nastanka štete.

I naravno, u slučaju potpunog zaustavanja aktivnosti zasijavanja neba, tragovi iza zrakoplova neće nestati…